Božićna priča

Još jedan od kandidata za vječna lovišta neoprezno je provirio iza drvenih sanduka u kojima se nalazila roba sumnjivog porijekla. Opak brzopotez desnim pištoljem rezultirao je stopostotnim prihvaćanjem kandidature i ekspresnim slanjem istog na to mjesto gdje prema legendi ne postoje lovočuvari.

Ostatak čopora se nakon ovog vremena uozbiljio te je počeo upotrebljavati inteligenciju, bar oni koji su je imali. Shvatili su da protiv izvježbanog agenta s dozvolom za ubijanje nemaju nikakve šanse osim da se pregrupiraju, organiziraju te potraže najbrži mogući izlazak, spas koji je već nekoliko desetljeća poznat kao plan b...

• • • • •

- Nešto sam te pitala!

- A?

- Nešto sam te pitala!!

- Paaaa...

- Jel ti slušaš mene ili gledaš film?

- Pa ne gledam... (A glavni protagonist je baš bacio prazne pištolje i uzeo uzi...)

- Pa onda? Jel znaš?

• • • • •

Situacija je bila slijedeća: ona i ja u toplom kafiću, a vani puše užas. Ma vruće je bilo, taman smo pogodili mjesto najbliže radijatorima.

Ali sad kad se sjetim tog događajčića od prije nekoliko godina čak mislim da su radijatori bili ništa naspram mene. Jer baš je morala staviti taj dekolte. Strašno nešto, ne možeš biti hladnokrvan ni da kroz dalekozor gledaš.

I ne, nismo se baš nešto poznavali. Svježe lice, par puta bok sve dok se jednog dana nisam zaletio s pitanjem "Kad me vodiš na kavu?" očekujući negativan odgovor, pa onda standardno jadanje na šanku u stilu "kako su sve ove koje super izgledaju uobražene i mamine maze", nakon toga jedna prospavana noć i na kraju si bogatiji za još jedno iskustvo. Tj. za promašaj, ali iskustvo svejedno.

No, iznenadila me iznenadnom lagano izjavnom rečenicom "Sutra navečer". Nevjerojatno, prvo sam se nekoliko sekundi divio sam sebi ("Lave, sve si bolji i bolji"), a onda nabacio ultrapametnu facu kao da razmišljam imam li sutra vremena te prostora da je uguram u svoj kao prebukirani raspored. To isto bilo kratko, da se slučajno ne predomisli jelte, i rekao "Pa mooooože" i dogovorismo vrijeme i mjesto te standardne kavice nakon koje se onda već može prijeći na fizikalije.

Našli smo se na predviđenom mjestu te ušli da potražimo povučeni kutak u kojem će se odlučivati o daljnjem tijeku radnje. Slobodno je bilo baš u kutu s ta dva radijatora, pa sjednemo tamo, a kako je bilo vruće ona skine i vestu. Ispod koje je bio taj nemili dekolte.

A meni iznenada sve nešto toplo oko srca i još ponegdje (srećom sam nosio široke traperice pa se to drugo nije vidjelo) i ne mogu se skoncentrirati, čak sam skoro čaj naručio umjesto kave.

Ma nemož u oči gledati, sve ti pogled skreće nešto prema dolje. I tako par puta, ono fakat, morao sam nešto izmisliti da ne počne sumnjati u moj kulizam te prirodnu neopterećenost ženama koje pretjerano prikazuju svoju ženstvenost:

- Guba lančić.

- Aha.

Dobro, prva opasnost je prošla, ali kako sada nastaviti u istom smjeru, dakle biti smiren. I sjetim se ja, kako neke žene vole pričat, pa možda i ova i pitam je što radi, jel zadovoljna, čime se bavi i još par podpitanja u istoj grupaciji čisto da pokrenem lavinu materijala iz njezinih usta te si dam vremena da smislim nešto bolje.

I da znate da je mala znala pričat.

I pričat. I pričat. I priča ona a ja iznenada postanem pospan ko pravi prerijski lav. A nemož ženu prekinut u pričanju, nije kulturno. Pa pogledom skrenem prema televizoru na kojem se baš vrtio akcijski film. Super, nek se ona raspriča, vidi se da nije dugo, a ja samo da vidim ovu scenu. I ovu istu. I još ovu. I još samo ovu...

I naravno da sam počeo drijemati te nisam čuo njezino pitanje.

• • • • •

- Pa onda? Jel znaš?

- Naravno da znam, kakvo je to pitanje?

- Dobro, jel ti paše da se nađemo sutra u sedam?

What? Već sutra sam u sedam kod nje doma? Dobar sam, dobar. Ma što dobar, ja sam najbolji!

- Mislim da ću moći.

- Onda dogovoreno.

Bilo bi super da je u tom trenutku otišla na WC ili ne znam šta samo da mogu fino otplesati onaj pobjednički ples s podignutim rukama. Ali nije. Nema veze, skandirao sam sam u sebi.

Majstore.

Pričali smo nakon ovog mojeg početnog uspjeha, probijanja prvog tunela (preludij u probijanje onog pravog), o nekim temama koje baš i nisu interesantne. Sve dok nije počeo padati snijeg koji mi je dao ideju za još jedan plus u njenim očima:

- Gle kako pada, moram ići očistiti dvorište.

(Ma što dvorište, mogu očistit 3 kvarta i još uvijek biti spreman za sutrašnji spektakl u krevetu.)

Kad smo se pozdravljali vani ispod padajućeg snijega zbunila me:

- Ako nemaš svoje donesem ja burazove, imate tu negdje broj.

Ono full totalno zbunj. Koga? Čega?

Ali primjetila je da imam blago teleći pogled pa me je prisjetila:

- Klizaljke, remember? Rekao si da znaš klizati.

A na TO pitanje sam bio odgovorio, dakle. Sranje.

- Imam svoje.

(Bit će ujutro kopanja po tavanu.)

- Dobro onda, vidimo se u sedam.

- Ovaj...

Već je zbrisala par metara pa ovaj "Ovaj" nije skužila. A cijeli "Ovaj" je trebao biti:

- Ovaj, zadnji put kad sam klizao još su se gradile piramide.

• • • • •

Nije bilo lako zaspati te noći.

Što ću? Kako ću?

Dal da se opće pojavim?

Ma moram se pojaviti, inače neću zabiti zgoditak.

Moram se pojaviti i moram nešto izmisliti.

Smislit ću sutra.

• • • • •

Sutra naravno nisam smislio ništa. Odlučio sam ne žifcirati se i fino doći u zakazano vrijeme na public klizalište i izvući se po feelingu, ma već ću se ja sjetiti nečeg.

I pojavim se ja s licem pravednika u zadano vrijeme na zadanom mjestu bez zadanog iskustva.

Pa i nije bila velika gužva.

Što je loše. Ako padnem, ne mogu kriviti da me netko gurnuo.

Bio sam primjećen, začuo sam njezin "hej". Nalazila se u skupini frendica koje su se sve nešto hihotale, vidim klizaljke čiste, dakle nisu od jučer. Vjerojatno kližu ko na televiziji, sigurno vježbaju u svakoj prilici. A ja? Meni jedino ide uklizavanje kave i dobrog gemišta niz grlo.

I tako bokić i ovo ti je moje društvo ova se zove ovako ona onako...

Jedna me pitala da li znam dobro klizat:

- Kako da ne, kad ja zakližem odma dolazi Milka Babović da me komentira.

Društvo je već imalo klizaljke i laganini krenulo prema klizodromu.

I stanem ja pričati, ono možda je uništim pričanjem, pa vrijeme brzo prođe, ali nemož se sjetit zanimljivih tema, viceva bar nekakvih.

A vidi se po njoj da je nestrpljiva, dal sam ja to i sumnjiv nešto postao. Prekipjelo joj je:

- Oš ti klizat ili ne?

- Pa budem, čeka samo...

- Nema ček, ajde čekam te na ledu.

I ode ona a ja ostanem sam u tuzi i boli.

Palo bi mi na pamet da izvadim mobitel i pravim se kako me je netko nešto važno nazvao, ali tada se mobiteli još nisu nosili.

A ništa, stavit ću klizaljke pa kud puklo da puklo. Izmislit ću nešto prije dolaska na led.

• • • • •

Genije u meni opet je valjda otišao na godišnji odmor jer ni pola metra do leda nisam imao nikakve ideje. Apsolutno nikakve.

I sad ko fol čekam ja nešto, namještam rukavice, šal (naravno da sam se obukao trendovski, pulover i te spike) i namještam se i pun kurac mi već namješanja.

Ko ga jebe, idem ja pa ako padnem neka padnem ko heroj.

Za pravo čudo led je bio prijateljski raspoložen.

Uklizao sam ko Janica i čak sam mogao to nešto odguravati se.

Wow!

Pa klizanje spada u one stvari koje jednom naučiš i nikad ih više nećeš zaboravit!

Lalalalala!

Grabim ja lagano u krug, svi me prestižu, kao zagrijavam se.

I dobijem onaj feeling da sam najjači na svijetu.

Pa ubrzam ja to malo, neću se valjda voziti u drugom razredu.

Super, ide to tebi junače.

Ali naravno odjednom tras.

Čuo se kvrc leda.

Stari moj, klizanje te ide ko nuklearna fizika.

Nula bodova.

Jebiga, popušio sam. Garant me vidjela.

I ogledam se ja oko sebe pokušavajuć pritom ustati. Ona me taman ugledala s druge strane klizališta. I krenula direkt prema meni.

E sad ti je vrijeme da nešto izmisliš. Imaš 3 sekunde.

Procesor na 101%.

3... 2.. 1..

"Prokleta grančica. Koji moron je to ovdje bacio!"

Derem se, psujem, mrmljam. Uvjerit ću je, jes.

I taman kad je zakočila ispred mene ja se dignem.

I padnem ponovo. Još smiješnije ovaj put.

Bacim kljun prema njoj, a ono prekrižene ruke. Uvjerit ću je, kako da ne.

Pogled prema mjesecu i češkanje po bradi. Standardni obrambeni mehanizam.

Nasmijala se i rekla:

- Nemaš pojma, jelda?

- Pa sad, kako se shvati. Ne ide mi danas.

Gotov sam, kompletno, nemam više šanse. Na kojem ono šanku danas visi ekipa?

- Ajd, digni se pa me sačekaj tamo u kafiću na kavi. To ti bar dobro ide.

- Ha?

- Idem reći mojim curama da odlazimo. Ne brini, za tebe ću reći da nisi nešto u formi. Ne i da nikad nisi ni bio.

- Super.

Kad je došla u kafić prvo je ugasila televizor. Znala je cura.

Sjela je bliže meni, jer ja sam uzdisao, sve su me kosti boljele od ona dva pada.

Ma nisu me boljele.

Znala je i to.