Lion's Fart

Prva igra iz Quake serijala napravljena je davne 1996. godine, nedugo nakon izlaska Dooma 2. Kako je Internet tada postajao mainstream bila je jedna od prvih igara koje su napravljene za online igranje preko TCP/IP protokola. Naglo je stekla veliku popularnost - čak se je sadržaj koji su kreirali korisnici pojavio na netu prije nego što je sama igra izašla.

Radila je na danas nezamislivih 66MHz (sjećate li se 486-ica?) s 8 MB RAMA. Lljudi su kupovali dodatnu memoriju samo da bi je mogli igrat. Dialup 14.4 modem za multiplayer da ne spominjem. Doživjela je tri ekspanzije, oko tri tisuće mapa (koje se i danas rade) te priličnu količinu modifikacija od kojih je vjerojatno najpoznatija Team Fortress.

Tijekom godina je igra, originalno napravljena za MS DOS, portana na razne druge platforme: Windows, Linux, Mac, Solaris, Saturn, Nintendo 64, Amigu, Atari, HTC, Wii itd., a najnoviji je port na Adobe Flash što znači da se može igrat u običnom web pregledniku.

Osam godina nakon izlaska igre Return to Castle Wolfenstein, jedne od najpoznatijih pucačina iz prvog lica, napravljen je nastavak, jednostavno nazvan Wolfenstein.

Davno najavljena igra konačno je izašla u kolovozu ove godine u verzijama za PC, Xbox 360 i PlayStation 3. Grafički engine je poboljšani id Softwareov id Tech 4 na kojem se vrte poznate igre Quake 4 i Doom 3, a za fiziku se koristi Havok koji također pogoni popularne naslove poput Second Lifea, BioShocka i Painkillera.

Reakcije su oprečne. Dok jedni kažu kako je igra napredan te moderan nastavak franšize, drugi tvrde da s prvim dijelom nema nikakve veze osim riječi u nazivu. Ma, ostavimo ih da se svađaju i pogledajmo što nam novi Wolfenstein donosi.

Ovo nije rasprava o latinskoj umjetnosti nego opis video igre.

(Memento mori je latinska izreka koja znači "Sjeti se da ćeš umrijeti".)

Iz jednog muzeja u Sankt Peterburgu otuđene su dragocjene slike čija je vrijednost navodno neprocjenjiva. Situacija pada u ruke pukovnika Ostankoviča, mrzovoljnog oficira koji namjerava slučaj riješiti u tišini, bez uplitanja viših krugova i napaljenih novinara jer za nekoliko dana treba dobiti medalju za svoj doprinos društvu i šire.

Za tu svrhu puki angažira bivšu kolegicu Laru Svetlovu koja sad radi u Interpolu te Maxa Duranda, ambicioznog krivotvoritelja kojeg je jednom uhvatio u švercu falsifikata. Kako njih dvoje ne doživljavaju njegove probleme ni 0.5 posto Ostankovič se koristi starom isprobanom metodom - prijetnjom da bi oni plesali kako se njemu zasvira.

Lari i Maxu ne preostaje ništa drugo nego da se ostave Tetrisa, dignu svoje lijene guzice i krenu riješiti problem starom nitkovu nakon čega će ih valjda konačno ostavit na miru...

Chess boxing

Jeste li čuli za chessboxing?

Šahboks se organizirano igra od 2003. godine, a kombinira boksanje i šah. Dva protivnika naizmjenično igraju runde brzopoteznog šaha i boksa.

Pobjednik je onaj koji nokautira ili šah-matira protivnika. Ili ima sreće pa onom drugom istekne vrijeme za poteze ili se zamjeri sucu u ringu.

Sport se prvi put spominje u stripu Cold Equator kojeg je 1992. godine napravio francuski stripaš Enki Bilal.

Taj strip je zadnji dio veće cjeline pod nazivom Nikopol trilogija.

Tako je: dosta nam je igara u kojima je cilj spasiti princezu! (Mario, pojedi se!)

(Don't) Save the Princess je platformska mozgalica koja od nas traži suprotno.

Cilj svakog nivoa je NE spasiti princezu nego se izgubiti na putu ili biti pojeden od strane ogavnog zelenog čudovišta koje je mutiralo zbog loše prehrane (jede samo fast food tj. naivne spasitelje).

Nekad davno radile su se igre za masu puta slabije strojeve nego ovaj s kojeg trenutno ovo čitate. (Da, uzimajući u obzir i razne ručne uređaje, light računala, gadgete i mobitele.)

Grafika je bila grozna, upravljanje neintuitivno, zvuk gotovo nepostojeći, a brzina srednja žalost.

Ali imale su nešto što dobra količina naprednih, šarenih i ispoliranih igara koje se danas pojavljuju na tržištu nema.

Bile su igrive. Sve do jedne.

Prvi nastavak ove horror pucačine izašao je davne 2005. godine završio je ostavivši radnju otvorenom, spremnom za nastavak, kako to obično ide. Ne, zapravo je prva ekspanzija pod nazivom Extraction Point (izašla godinu dana kasnije) koja se direktno nadovezivala na radnju originala to napravila.

U međuvremenu je radnja u njoj i slijedećoj ekspanziji Perseus Mandate (još godinu kasnije) odbačena iz scenarija te se one uopće ne spominju u drugom F.E.A.R.u.

Radnja dvojke se dakle nadovezuje na jedinicu, ali ne igrate istog neimenovanog lika nego se zovete Michael Becket, još jedan vojnik u još jednom timu specijalnih postojbi, a stvar počinje pola sata prije nego što je jedinica završila, malo dalje od mjesta epiloga, ali još uvijek dovoljno blizu da budete pod utjecajem Alme zbog koje se cijela stvar i zakuhala.

Mirror's Edge, jedna od najočekivanijih igara 2008. godine konačno je izašla sredinom prosinca za Xbox 360 i PlayStation trojku, dok su PC gejmeri morali čekati još mjesec+ dana.

Očekivana zbog toga jer je prema najavama, trailerima i pričama online ekipe koja uvijek ima informaciju više obećavala inovativnost i gameplay do sada neotkriven u svijetu pucačina iz prvog lica.

I zaista, stvar nije tipična FPS igra, zapravo je prvi pravi FPR (First Person Runner).

Za razliku od klasičnih igara iz prvog lica ne skačete na salatu od neprijatelja s ciljem da ih sve nabijete na olovo iz trenutno raspoloživog vatrenog oružja nego bježite od njih. Naravno, možete povremeno usporiti i pokazati im da niste uzalud potrošili sate u teretani, dok je na nekim mjestima to i obavezno.

Nakon fakat odlično urađenog prethodnog nastavka pod podnaslovom Modern Warfare očekivalo se da će Ubisoft dalje štancati samo Call of Duty naslove u kojima se odvija radnja u moderno vrijeme. To se još nije dogodilo jer World at War nas ponovo vraća na žarišta Drugoga svjetskog rata. (Bilo je čak i nekih šuškanja o ratu u bliskoj budućnosti što bi bilo loše jer COD serijal nikada nije bio znanstvena fantastika.)

Peti nastavak igre (zapravo četvrti na PCju jer trojka nikada nije izašla za Windowse, ili neki veći ako pribrojimo neloše ekspanzije) odvija se dakle opet na ratištima do sad najvećeg rata u povijesti. No, to ne znači da se ponavlja stara igra: scenariji su svježi, lokacije nove, ideja još uvijek ima i igraču koji krene igrat ovaj FPS neće biti dosadno.

Prince of Persia koji je izašao krajem 2008. godine sedmi je naslov iz istoimenog serijala o princu čije ime još uvijek nismo saznali. Radnja se odvija u drevnoj Perziji, u nekom nepoznatom gradu-državi i nema nikakve veze s prethodnim nastavcima iako princ u dijalogu te monologu ponekad nabaci neki detalj iz prošlosti (što će razveseliti stare PoP igrače).

The neprijatelj je bog po imenu Ahriman koji je tisućama godina bio zatočen u tamnici ispod velikog hrama u pustinji gdje ga je nabio kolega mu Ormazd. Ahriman se naravno želi osloboditi, a to mu počne polazit za rukom kad blesavi kralj popizdi i razbije prvu liniju fronta tj. drvo života. Umjesto da pazi na kćer koja je upravo iz pustinje dovela lika koji bi trebao biti princ, ali kad ga vidiš ono sasvim obična propalica.