Jedna od najiritirajućih stvari u pucačinama iz prvog lica je učitavanje slijedećeg nivoa.
Ta crta koja se polako povećava označavajući koliko se trenutno sadržaja nabilo u memoriju vuče se kao predigra na koju tu i tamo moraš pristati inače ona popizdi. (Još više, jer je već popizdila radi čega si i pristao odraditi taj drevni ritual parenja umjesto da odmah kreneš na glavnu stvar. Pa ipak je ovo 21. stoljeće, nema se vremena i te spike.)
A sa svakom novom generacijom igara grafike i (nešto sitno) ostalih podataka je naravno sve više pa je taj progressbar sve sporiji. Umjesto da bude obratno jer ipak su gigaherci sve veći, diskovi sve brži, a memorije ima za bacanje.
Ali jok, osuđeni smo da gledamo tu kornjaču kako skoro da statira ostavljajući tanki trag u putovanju s jednog na drugi dio ekrana.



