Lion's Fart

Boli me ruka.

Opako sam lupio šakom po stolu ne razmišljajući kako će to boljeti.

Uzdrmao sam cijelu recepciju.

Derao sam se. O kako sam se derao. Shvatio sam da vrlo prevaren, a kad je netko stjeran u kut svaka je prepreka ko pergament. I to onaj najjeftiniji.

No ovu je prepreku nemoguće prijeći.

Dosada. Jedna ogromna dosada. Tako bih ja ukratko opisao ovo mjesto.

Apsolutno ništa se ne događa. Nema posla, nema zabave, nema seksa. Nema ničeg. Dobro, ima povremenog seksa, osobito u mojem slučaju, ali sve ostalo je totalna statika.

A izdržao sam godinu dana. Cijelu jednu godinu, čovječe. Zaglupio sam se do kraja, gluplji ne mogu biti. Ništa ne radim, ništa ne čitam, ništa me ne zanima. Mozak stoji. Ostatak ga slijedi.

Ne mogu više tako. Ako se ništa ne promijeni još par mjeseci poludjet ću. Ili ću pobjeći gore, otvoriti poklopac i reći svima gudbaj.

Bio je to pravi kaos. Galama, buka, vatra, dim, gužva. Sve po spisku. Narod je trčao i vikao i gazio. Nitko nije znao kuda idu, ali išli su u dobrom pravcu: prema staroj građevini na uzvisini. Bio je mrak, ali njihove velike baklje osvjetljavale su cijelu okolicu...

Iznenadio me snažan tresak izvana. Nešto je udarilo u zid. Struje je na momenat nestalo. Otišao sam u hodnik pogledati kutiju sa osiguračima. Sve je bilo u redu. Generator je tiho zujao.

Kad sam se vratio Frankensteinovu kreaciju je već gutao požar. Čudovište je polako nestajalo u vatrenoj stihiji koja je proširila na cijelu vjetrenjaču. Masa je psovanjem i uzdignutim rukama odobravala ovaj proces.

Nakon što se pojavila odjavna špica čuo sam tiho jecanje. Zanemario sam ga jer nije prvi put da čujem tako nešto. Kako i ne bi kad kilometrima okolo nema žive duše. A i kad pogledaš sve ove prazne boce rakije na stolu nije čudo da svašta čuješ.

- Jel' dobra ova?

- Super je. Taman.

- A ova?

- Ova ima nešto, ali nedovoljno.

- A šta kažeš na ovu?

- Ma sve pet. Nego, lima, daj budemo analizirali poslije. Čekam kolegu za dogovor za neki biznis.

- Ok, majstore. Dođem posle.

Dokrajčio je pivo, pokupio svoje časopise sa šanka, zadnji primjerak isčupao konobaru iz ruke (trebali ste ovome vidjeti izraz lica) i izletio van.

- Hej ti!

Mirno sjedim i gledam kako Andromeda kapitulira.

- Halo, narančasti!

Ni ova birtija nije što je prije bila.

- Pa da li me...

Izmaknem se momenat prije nego što će me taknuti svojim papcima. Doslovno.

- Šta oćeš, Vodeni?

- Moj šef te hitno treba.

- Stari konj (nije uvreda) uvijek nekog hitno treba. Daj sjedni, popij nešto, neka raga (sad jest) čeka.

- Ali...

- Nema ali. Sjedi i popij piće samnom inače ću zbrisat prvim brodom ko prošli put.

- Dobro, ako će brzo.

- Naravno da bude. Konobar, daj nam još dvije Kapitulacije Andromede!

UPOZORENJE! KONTAKT ZA DVIJE SWATCH JEDINICE!

Prvo vadim sve osigurače, a onda pritišćem glavnu sklopku, gasim struju u svim prostorijama. Moj posjed se zavije u globalni mrak. Jedino ja se mičem, ali debeli zidovi oko mene skrivaju to od pogleda izvana.

Sad mi jedino preostaje da čekam.

Pet vremenskih jedinica kasnije uključujem sklopku i polako stavljam osigurače natrag. Svjetla se pale u sporom ritmu.

SRANJE! PRERANO! Još je ovdje. Gotov sam! Krenem opet sve gasiti iako dobro znam da neću stići.

- Hej, stani, ja sam!

Uf. Dobro je, to je Plava, stara frendica. Starija i od mene.

Pijuckam kavu i odmjeravam konobaricu.

Pokušavam nabaciti smješak na koji žene ne padaju. Ne uspjeva mi.

• • • • •

Dođem, stavim, čekam. Čekam. Čekam, uzmem odem.

Moj posao je, zapravo, jako dosadan.
Ja sam rijetka vrsta. Kino-operator. Deset minuta da sve postavim i deset minuta da sve rastavim.
Ostalo je automatika. I dosada.

Prije pet minuta sam sve lijepo postavio i sad mi preostaje da čekam kraj.
Sišao sam u kafić u sklopu kina, naručio kofeina i počeo odbrojavati minute do svršetka.

Stari smo, sve manje zainteresirani, samo bi odmarali i uživali. Treba nam mir. Ali mira nema, osjetiš ga vrlo rijetko. Kad prošećeš starim krajem pa osjetiš mirise davnih dana. Kad popiješ čašu onog što si nekada pio pa ti zaboravljeni događaji zatrepere u grlu. Ali najviše u trenucima kad čuješ jako poznat glas i osjetiš snažan val nostalgije za onim vremenima.

U svojim lutanjima rijetko sretnem nekog od stare ekipe. Upoznajem nova lica, nove osmijehe i nove veze, ali nitko ne može nadmašiti one prve, one davne, one nezaboravljive. Zapravo, skoro ih zaboraviš i taman kad i zadnja sinapsa nestaje uvijek te iznova nešto podsjeti i ne zaboraviš. Kao svježa voda iz bunara. Kao nabujala rijeka. Kao more.

• • • • •

Zaokupila me je dok je još bila daleka mrlja na kraju duge ulice. Koračao sam u gužvi prolaznika i djece u toplom nedjeljnom popodnevu kad svi pomalo uspore, nikome se ne baš ne žuri. Hodao sam polako, čekao kad će se izgubiti onaj osjećaj da ja tu osobu znam. To se nije događalo, sve sam bio sigurniji da se znamo.

- Ama jesi ti čovječe normalan?

- ?!

- Tebi fakat nisu sve na broju!

- Pa...

- Trebaš se liječit, ovo ti nije normalno.

- Ovaj...

- ...

I nastavi ona vikat i vrijeđat i sve.

A ja još uvijek zbunjen.

Napisano prije skoro 2 godine, samo sam promijenio završetak.

Prije nego što se materijaliziram na vrhu nebodera uključujem svoje vanjske skenere. Kad prođu efekti teleportacije već sam izračunao da sam promašio koordinate za samo 0.04%. Silazeći željeznim stepenicama uočavam bankovni terminal s druge strane ulice.

Dvije minute kasnije ubacujem svog avatara u globalnu mrežu planete.

Ori će trebati neko vrijeme da pretraži sustav. Sjedam na klupu u parku i promatram mladost kako se veseli uz pivo za nečiji rođendan. Tihi blues svira u obližnjem kafiću. Zagrljeni par gleda u zvijezde. Tek sad sam siguran u ono što radim. Ne želim da mi ovo ikad više fali.

Kada zatitraju diode na neonskoj reklami znam da se Ora vratila s puta. Učitavam je natrag na bankomatu i nalazim svoj cilj na drugom kraju grada. S lakoćom koristim javni promet. Vozač ni ne gleda moju hologramsku masku.

Sat vremena kasnije blizu sam mete. Koračam u mraku čitajući flurescentne grafite. "Daj lovu" - zaprijeti mi oštrica s lijeve strane. Obaram ga svojom kibernetičkom rukom. Nemam sad vremena za takve gluposti.

U blizini istovremeno zazvone dva telefona. Znao sam da će me pronaći, ali ne tako brzo. Trčim prema napuštenom tunelu jer im neće trebati puno da se pojave. Tu u razbijenom kiosku vidim ga. Ne prepoznajem ga, ali moj reprogramirani Osobni Računalni Automat siguran je da je to on. Gledam ga kako spava i vadim oružje.

"Žao mi je" - šapćem. "Žao mi je," - čujem iza sebe - "ali to ti ne možemo dozvoliti." Dižem ruke, okrećem se i gledam u tako poznate oči. Svoje oči, namjerno je isključio holomasku.

"Da, ja sam ti i kažem ti da ne možeš izaći iz programa. Previše smo potrošili na trening, usavršavanje, usadke i pranja mozga. Ti..." Nije završio jer sam pucao unatrag, iza leđa, u metu.

Tama me počinje grliti, guta me nepostojanje, gubim se sve brže...

• • • • •

Izvještaj Vremenske kontrole 2.8.2084.

Izgubili smo jednog agenta. Okolnosti su nepoznate zbog promjene vremenskog toka. Pretpostavlja se da se vratio u svoje vrijeme nekoliko godina prije i ubio samog sebe. Vremenska ne zapošljava izbrisane.