Lion's Fart

Jurio sam zaobilaznicom više od 100 na sat, skoro preko dozvoljene brzine. Skoro jer ne pada mi na pamet da me zaustavi plava uniforma i uništi mi situaciju.

Išao sam na fantastičnu radnu akciju, jednu od onih nakon koje se nekoliko mjeseci kasnije ko madagaskarski lemur hvališ pred ekipom koja može samo plakat što nije bila u tvojoj koži.

Bilo je polurano srednjeproljetno predvečerje, toplina se polako probijala u lijeni nastavak zime, a jumbo plakati obećavali dobru sezonu.

Nisam mogao prestati misliti na to kako vozim prebrzo sve dok mi sa suvozačkog sjedala ugodan ženski glas nije rekao "Hladim se".

Inspiriran time stisnuo sam gas još jače, dodao 20 kilometara na kazaljku iza volana te za 101% povećao nadu u skorašnji uspjeh.

Ne bijaše dugo neka nova pričica. Evo jedne lagane, za zagrijavanje. Čim obaveze popuste, kreće jedna prava, starograđanska.

- Jel ti mogu praviti društvo dok čekaš?

Na ovo pitanje odgovorio sam potvrdno i time napravio jednu od najvećih grešaka u svojoj dugogodišnjoj (još uvijek uspješnoj, hvala na pitanju) karijeri ophođenja prema ljepšem spolu.

Vjerovao sam da se ljudi općenito mijenjaju na bolje, tako da sam i za nju mislio da više nije ona pričljivica koje sam se sjećao otkako smo se zadnji put vidjeli prije nekoliko godina.

Nisu stari ljudi su rekli da je misliti - drek znati. A ja sam, naivac, mislio.

Vrijeme je relativno.

Ekstaza koja bi trebala trajati satima traje par sekundi. (Osim možda ako si žensko te imaš one multiple, ali to nikad nije dokazano.)

A nešto što traje kratko traje kao čekanje da se žena spremni za večernji izlazak.

U ovom slučaju zapravo je prošlo nekoliko sekundi. Za vrijeme kojih smo se ona i gledali kao dva debila - ja sam smišljao prigodan odgovor, a u njoj je rasao pritisak.

Onda me je ošamarila, izbacila paket psovki (koje su toliko ogavne da ih ovdje ne mogu ispisati) i izletila iz sobe.

Koji promašaj.

Priča koja slijedi nije tradicionalna božićna priča Lavljeg prdeža (2005, 2006, 2007) nego je ona koja je kao trebala doći s prvim snijegom. Taj se je već otopio, no znam da mi prisutno čitateljstvo ne zamjera u omanjem kašnjenju. Bolje ikad nego nikad.

A božićna slijedi za nekoliko dana s, nadajmo se, minimalnim zakašnjenjem. Ho, ho, ho!

• • • • •

- I sad misliš da si faca?

- Jok, ti si!

- Zajebavaš me?

- Ne, fakat mislim da si faca. Zamisli koliko se drugih komada u ovom trenutku nalazi u sličnoj nepogodi, a jedino si ti naišla na džentlmena koji te je oslobodio.

(Ubaci "komad" na pravo mjesto i možda uspije.)

- Misliš?

- Da, stvarno imaš sreće, beba.

- Oćemo još po jednu?

- Ja bi, ali ti voziš, remember?

- Ko ga jebe.

Ovo je napisao gost bloger Sega, stari nabijač. Ako ga ne popljuvate nagovorit ćemo ga da napiše još pokoju.

• • • • •

Nedavno sam čuo žensku primjedbu o tome kako ona čeka svog princa na bijelom konju.

Ha! Očito joj nitko nije rekao kako više prinčevi ne dolaze na bijelom konju. Konja ima koliko ti srce želi, bijelih, smeđih, crnih... ali prinčeva baš i nema u izobilju. Nisam baš upoznao niti jednog u zadnje vrijeme. Niti sam čuo za nekog. No možda se ne krećemo u istim krugovima. A možda su u šumi...

Te neke stvari toliko dobro naučiš da više ne razmišljaš o njima, prakticiraš ih nesvjesno, nekako ti se kao prebace u instinkt.

Recimo kad se slučajno uhvatiš za štednjak. Ruka ti automatski ide natrag i lovi se za hladnu krpu, čak i ako nije upaljen.

Ili kad se idiot sa strane ubaci ispred tebe u koloni koja se sporo vuče ispred kućica na izlazu s autoputa - srednji prst automatski izlazi kroz lijevi prozor.

Da ne pričam o tome kako se automatski okreneš za dobrim komadom na cesti. Čak i kada je tvoja (buduća) životna družica zahaklana za tebe tijekom večernje šetnje.

(Zapravo ima se tu za pričati, ali drugi put.)

Tako da te neke stvari nesvjesno rješavaš i prije nego dođu do centra u mozgu koji odlučuje o tvojim potezima.

Ni slučajno da je namjerno.

Za nove čitatelje bloga: postovi u kategoriji Sise su lagane priče inspirirane međuodnosima sa ženskim svijetom. Slobodno vičete da ne ništa ne valjaju. Onda ću pisat o nečem drugom. O politici npr.

• • • • •

- Gle već je u kinima!

- Vrijeme leti.

Pokušavala me je pogledati ravno u oči, ali nisam se dao, drkao sam po mobitelu ko da šaljem neku vrlo važnu poruku.

Brzo je odustala s laganim uzdahom razočarenja i vratila se listanju nekog ženskog časopisa od kojeg se svakom normalnom muškarcu dižu dlake na leđima.

Bila je na sigurnoj udaljenosti, stolovi su na ljetnoj terasi kafića gdje smo stali ubit kavu bili dosta veliki.

U slučaju da iznenada puhne jak vjetar imam dovoljno vremena da se pomaknem i tako izbjegnem možebitni let časopisa prema meni.

- Gle, piše mi u horoskopu da ću uskoro biti ugodno iznenađena.

Nek samo piše.

A ti bi mogla malo ohladit.

Izjurio sam van, na hladnoću, u nadi da će vjetar spriječiti rađanje unutarnjeg bijesa koji obično slijedi nakon ovakvog tretmana.

Snijega je ostalo još malo, ali je zato vjetar puhao kao da mora ispunit nekakvu kvotu prije ponoći.

Tako da mi se tlak nije digao, no onda sam shvatio da sam u brzini zaboravio uzet jaknu, pa mi se ipak digao. Tlak naime.

I što sad? Vratit se po đeket ne mogu, bilo bi to gaženje nepisanog međuspolnog protokola, a ne mogu ni ovdje stajati jer uhvatit ću kašalj, a onda se mogu fakat pozdraviti sa mogućnošću da večer epilogiziram seksom.

A onda u daljini začujem muziku koja je dopirala iz tradicionalne psihološke ordinacije za muškarce.

Pa krenem prema toj birtiji onako planski, nakon čašice prirodnog otrova moći ću objektivno razmisliti o novonastaloj situaciji.

Još jedan od kandidata za vječna lovišta neoprezno je provirio iza drvenih sanduka u kojima se nalazila roba sumnjivog porijekla. Opak brzopotez desnim pištoljem rezultirao je stopostotnim prihvaćanjem kandidature i ekspresnim slanjem istog na to mjesto gdje prema legendi ne postoje lovočuvari.

Ostatak čopora se nakon ovog vremena uozbiljio te je počeo upotrebljavati inteligenciju, bar oni koji su je imali. Shvatili su da protiv izvježbanog agenta s dozvolom za ubijanje nemaju nikakve šanse osim da se pregrupiraju, organiziraju te potraže najbrži mogući izlazak, spas koji je već nekoliko desetljeća poznat kao plan b...

- Daj, kakav si ti to frend?

- Šta kakav, pa neću ti valjda ja...

- Ma ja ne stignem, moram ić do cure.

- Otići ćeš poslije kad obaviš kod cure. Dakle nakon maksimalno deset minuta sudeći po ne baš pohvalim informacijama koje su pobjegle jednoj tvojoj ex...

- Tada je već zatvoreno, a ako odem sutra platit ću kaznu zbog kašnjenja...

- Pa dobro, daj onda.

- Evo, tu su filmovi u vrećici, a evo ti kartica i pare.