Lion's Fart

Nisam postao tjedan dana. To je već opasno, kažu, preveliki delay je otrovan za blog, ali kad je svejedno jer ne vjerujem da ovo puno ljudi čita anyway. Ugodan početak jeseni.

Proganjaju me već neko vrijeme.
Za petama su mi.

Bježim mračnim hodnikom.
Znojim se, sudaram, jedva dišem.

Upadam u sobu, ispadam na druga vrata, u drugi hodnik.
Trčim dalje.

Zašto se to baš meni događa?
Zašto uvijek mene nađu?

Drugi nemaju tih problema.
Samo ja, rasipnik.
Volim trošiti.

A onaj koji troši mora jednom i platiti.
Kad-tad te nađu, čim vide da nemaš.
I onda ima da te nema.

Druge su bile ljepše, zanimljivije i privlačnije od moje.
Sve do jedne.

Promatrao sam ih.
Najčešće s terase nekog kafića u centru grada.
Sve su bile nasmješene, vedre, pune života.
Drugačije. Bolje. Okretnije.

A moja?
Moja je bila prenormalna, predobra, užasno dosadna.

"Izgubljena" je prava riječ.

Ma bile su izgubljene i druge.

Ali moja je bila izgubljenija od ostalih.

Od mnogih napuštena, od mnogih ismijana, od mnogih ignorirana.

Ali bila je Moja.
Jedina prava.

Moja izgubljena generacija.

Prilikom prethodnog postanja zaboravih naglasiti nešto: Sparkles serija je niz od 11 tekstova koje sam napisao u razmaku od par mjeseci prije otvaranja bloga na istoimenom (!) servisu koji rijetkima služi za ono što je namijenjen. Pa ću ih u nekakvom razmaku postati ovdje čisto da se hvalim ko zec arhiviram. Naravno, bit će i svježih umotvorina tako da oni koji su sve to čitali ne budu u minusu.

Ne volim kad me netko gleda dok radim onu stvar.
Ma šta da gleda, ne volim ni kad je netko na 100m blizine kad radim onu stvar.

Neke stvari su ipak privatne.
Kad kopaš po nosu.
Kad sjeckaš nokte na nogama.
Ili kad radiš onu stvar.

Nema da netko gleda.
Ni da sluša.
Čak ni blizu da bude.

Najozbiljnije.

Ima jedna kuća. Njena. Svaki put kad prolazim pokraj ne sjetim se nje. Ne sjetim se ni kuće. Sjetim se drva.

Nazvala me iduće jutro:

- Jel ti to mene zajebavaš?
- (mamuran) Aa?
- Jel ti to mene zajebavaš?
- (pogled na sat: 9am) Ajok.
- Ja mislim da me zajebavaš.
- Super. Klik.

Rastezanje. Českanje po jajima.
Poluustajanje. Znam da će zvati ponovo.

Točno. Minuta.

- Jel se ti mene bojiš ili šta?
- (opa. that's new.) Zašto?
- Ja mislim da se ti mene bojiš.
- (je, je, ako imas gan) Pišam u gaće.

Pokušaj prvi.

- Da li više voliš mene ili nju?

- Pa gledaj, ja...

- Nju više voliš, znam!

- Pa dobro onda...

- Reci mi da je voliš, daj reci mi...

- Pa volim je.

- Jel' je voliš više nego mene?

- Ne.

I krenu suze radosnice, ona sva sretna, a ja sav zbunjen. Žene se vole uspoređivati. Ali ne samo međusobno. Gornja je "svađa" ispala zbog Vande. A Vanda je bio moj tadašnji komp. (To sam pokupio od Amera. Sve velike stvari imaju ženska imena.)

- Hej?

- Hej.

Čemu komplicirati? Kratke rečenice...

- Kavu?

- Kavu.

...su najbolje, najtočnije...

- Seks.

- Seks?

...i najjasnije...

- Bivša.

- Bivša?

...gotovo uvijek.

Bez obzira koliko vremena protekne između.

Prije nekoliko jeseni bila je jedna ni po čemu posebna, osim što sam tada shvatio da ta Sudbina, kad malo bolje pogledaš, i nije tako loša stvar . Jesen je bila svježa i hladna, ali tek je dala nogu ljetu, tako da je još uvijek bilo hrabrih koji su nosili kratke majice između onih dugih rukava. (Ne trebam, nadam se, spominjati u kojoj se skupini nalazio Autor.)

Slavuji su još uvijek veselo pjevali, a golubi na terasama...

CUT THE CRAP! Dosta više. Nisi Shakespeare. Ajmo mi na ono bitno:

Sjedimo ona i ja na terasi jednog Korza u jednom gradu i pijuckamo kave. Nije kava, nego napoj, valjda konobar ima nešto protiv mene. Ali ne žalim se, ne smijem priznati da sam perfekcionist, rekla je da mrzi takve. Napisala preko SMSa, zapravo.

Dopisujemo se već mjesec dana, u stvari ona piše, a ja povremeno lupim odgovare na neka ženama bitna pitanja (e.g. "lav", "plavo", "boja nije bitna", "s 18", "druga godina, prvi put", "sise" i slično). Broj je dobila od neke frendice koja je broj dobila od neke druge frendice pa (ubaci još 10 frendica ovdje) sve do jedne koja me navodno poznaje.

I sad ja otvorim neki kao blog i počnu dolaziti mailovi u kojima ljudi šalju pitanja tipa "di si bio, što si radio, koliko novih zareza na njemu napravio". Jer stranice su neko vrijeme bile nepostojeće. E-mail se vraćao, a kad bi zavrtio adresu u browseru dobio bi error 404 (ne taj nego onaj obični).

Reći ću vam gdje sam bio ali mi nećete vjerovati.

Ukratko: oteli su me vanzemaljci.

Zapravo nisu vanzemaljci nego vanzemaljke. I nisu me otele nego sam ja to dobrovoljno.

Priča počinje s jednim likom koji sjedi, pije pivo, gleda zvijezde i razmišlja o tome kako bi bilo idealno ležati, ženska iznad i gledati zvijezde.

I to tako funkcioniralo koji sat, par flaša i pola kutije.

A onda se odjednom, iznenada te nadasve neočekivano jedna od njih počela micati. Zvijezda, ne flaša.

Gola ljepotica se ishlapila, mišići protegnuli i ugasilo pola cigarete. Zaključak je jasan: priviđenja --> gutljaj previše --> go to bed. I taman kad se dignem postane dan. Opaaa, nije samo gutljaj.

I onda sunce sleti na susjedov travnjak i ugasi se.

• • • • •

Prema meni je dolazila žena.

Izašla je iz svemirskog broda tako mirno i tako prirodno ko što ja izlazim iz zahoda. Još je ključevima onako prema brodu i čuo se "bip-bip" i svjetla se pogasila. Kad je došla do mene uspio sam nekako zatvoriti usta i zapaliti svoju posljednju. Znao sam da će joj sad neki laseri iz očiju krenuti i da će me pretvoriti u prašinu.