Poneki namjernik koji Internetom surfa od sredinom devedesetih (te čak prije) sigurno će se sjetiti Netscape Navigatora koji je tada bio de facto diktator među web browserima.
Do svoje četvrte verzije bio je nešto što nije imalo baš nikakve alternative što se tiče programa za pristup webu te još nekim sitnima servisima (ftp...).
A onda je došao Internet Explorer koji je ubrzo postao standardni (besplatni tj. "besplatni") dio Windowsa i tu je počeo nagli kraj jednog lijepog druženja s jednom pristojnom aplikacijom.
Kako je web postajao sve popularniji tipičan korisnik (civil) je koristio ono što mu je najbliže, a tu je IE inkomponiran u Windoze bio jedini (najlakši) izbor.
Uostalom, još je mnogima danas Internet Explorer i web (pa čak i cijeli Internet) jedna te ista stvar.
(Iako u zadnje vrijeme i tu ima pomaka na bolje: Firefox uzima sve veći dio kolača, Opera je totalni zakon na mobitelima i recimo na Wii, Safari se popravio itd.)
Za totalni pad Navigatora nije kriv samo IE, nego i Netscapeova filozofija. Papci su, naime, u kritičnom trenutku odlučili napisati cijelu stvar ispočetka i time si sami sebi pucali u nogu. Programski kod je, iako pun salate i šampionskih dijelova, zapravo odlično funkcionirao i mogli su ga postepeno dotjerivati, a ne potrošiti tri godine u kojima se i Internet i web vrlo promijenio, a konkurencija izdala niz novih featurea i slično.