Copy Paste Generacija

Nikad se nisam ložio na šetnje.
Meni je to nekako bez veze.

Ne radi se o kondiciji.
Koju već neko vrijeme nemam.
Odkad sam se navukao na benzin čak i k susjedu idem autom.

Ne radi se ni o nedostatku vremena.
Mogao bih, recimo, smanjiti dugotrajne rituale ispijanja kave i pričanja gluposti umornim konobaricama.

Jednostavno mi je odbojno.
Možda zbog toga jer je previše popularno?

Klasična scena iz ljubavnog filma: ona i on šeću gradom. Ili ona i on šeću šumicom. Ili ona i on seću svemirskom stanicom.

Uglavnom seću se. Jeftino za snimiti, jeftino za uklopiti u radnju. Ne trebaš statiste, konobarice (nešto su mi one previse u glavi danas, jelda?) i to.

Ne mogu sebe zamisliti u takvoj situaciji.
Previse papučarski, previše gay.

(Možda sam ko klinac nesvjesno zapamtio savjet nekog iskusnog lovca: to fuj tu nema riba. Drži se ti interijera, mali.)

Uglavnom, ne mogu smisliti šetnjice više.
Previše nastrano.

Više? Da, pogađate da sam se ipak nekoliko puta našao u takvim scenarijima.
Naravno, svaki od njih je bio pokora zbog nekog velikog grijeha.
Zaboravljanje rođendana, zaboravljanje godišnjica, ma zaboravio sam.

(Inače nebi ja. A ne.)

Svi do jednog.
Ali taj jedan.
Taj jedan je bio zlata vrijedan.

• • • • •

(Ne, gospodo, još ne čitati. Iza SLIJEDEĆIH pet točkica. Hvala.)

Ima tu kraj Drave jedno mjesto koje je popularno za ta našetavanja.
Posebno nedjeljnom.
Nedjeljom dolaze i drugi profili osim penzionera, kumica i mladih mama s potomcima.

Otvarala se neka birtija u blizini šetalista (da, imaju i imenice za to).
Plakatno najavljivali hladni Zlatorog. (Inače nebi ja. A ne.)
Upecao me detalj "prvo piće besplatno".
Ponekad sam fakat easy.

I krenem ja, naravno autom, do tog mjesta.
Negdje 50 metara do cilja kužim ja da ne mogu dalje.
Trave neke, bjelogorično s ponešto crnogoričnog.
Što nisam kupio onaj traktor prije par godina?

I premišljam se par minuta dal da se vratim ili hodam.

Ma neće me tih nekoliko tisuća centimetara ubiti.
Ja ću to polako.

I krenem ja polako kad mi se na pola puta ispriječi Ona.

Djeva bajna, kao iz snova.
Sjedi na klupici i gleda valove.
(Ma neću je opisivati, dugo bi trajalo.)

Kad sam došao k sebi prvo sam se počeškao po guzici.
Krišom sam provjerio da se slučajno nisam usro.
Da, TAKO je fantastična bila njena pojava.

Stajao sam tako, podalje od nje.
I počeo razmisljati.

Šta ću sad?
Trebao bih nešto učinit.
Trebao bih joj nešto reći.

Moram joj ući s nekom lajnom.
Jer ako neću cijeli ću život žaliti što joj nisam bar pokušao prići.

U glavi okrećem dobitne kombinacije:

- Jelda kako je danas lijepo vrijeme?

(Nema teorije, to više ni u Londonu ne pali.)

- Što tako lijepa cura radi sama?

(Vadi korijene iz desetocifrenih brojeva, budalo.)

- Ej, ti, jel se mi znamo?

(Kako da ne, iz pilane.)

- Jesi jučer gledala Zvjezdane staze?

(Sto posto, cijeli joj se život vrti oko toga.)

Ništa od toga ne valja.
Nijedna ideja nije dobra.

Ne mogu jednoj ovako finoj ženskici upasti ko gastarbajter na bauštelu.

Sad me vec lagano lovi panika.
Psujem šetnju koja je kriva za sve.
Što sam uopće nastavio kad sam vidio da se ne može autom do birtije?

A ništa ja ću se zbog ovog samoubit.
U pivu.
U gajbi Zlatoroga.

Pa krenem ja polako dalje.

I taman kad sam prolazio kraj nje usta mi automatski promrmljaju "Ja to nebi mogao".

(Najbolje je kad ne planiraš. Neplanirano sam uočio naslov knjige koju je držala u ruci. Jedna od rijetkih koju sam pročitao.)

- Molim?!

- Kažem da ja nebi mogao ovako ko ti.

- Što ko ja?

- Pa to što možeš ovdje čitati tako dobru stvar. Ja nebi.

- Zašto?

- Pa ovdje ima ovih šetača koji svako malo prolaze. Meni bih smetali.

(Ovo "šetača" sam izgovorio jako tiho.)

Nasmijala se.
To!
1:0 odmah na početku prvog poluvremena.

Dalje je išlo lako.
Imali smo temu (knjiga), imali smo mjesta (oveća klupica) i imali smo vremena (subota popodne).
A nije bilo ni "ovih šetača".
Vjerojatno zbog sunca.

Mi smo bili u hladu.
Ali meni je bilo vruće.
A sudeći po njenim pokretima - i njoj.

(Prošlo je pola sata.)

- Čuj, jel tebi vruće?

- Pa je.

- Ajmo na pivce tu preko.

- Pa...

- Ma ajde, ja plaćam. (Hehe.)

- Pa dobro.

I sad preskačem pivo i priču o seksu (taman je bila na tom dijelu knjige) i vožnju do moje kuće.

• • • • •

(Pozdrav gospodi koja su se uključila u čitanje. Propustili ste samo barenje. Dosadno do jaja.)

Kod mene.
Ona i ja u dnevnoj sobi.
Taman donosim dva Pana iz frizidera:

- Nije ko Zlatorog, ali ću te ipak poslije lakše povaliti.

- (Smiley.)

Pijuckamo pivo uz pljuge.

- Joj kako ti imaš veliki kompjutor.

- Nije stvar u veličini.

- (Smiley.)

Sad gleda moju razbacanu kolekciju knjiga.
(Koje su tu samo za reklamu.)

- A kako ti se dopala ova?

- (Uh, oh, ovaj...) Ma pusti to, ajmo mi na zagrijavanje.

- (Smiley od uha do uha.)

Koliko god seks sam po sebi bio duhovit (pa jest) ona je ozbiljno shvatila taj zadatak.
Uzela je stvar (figurativno, prava stvar je još bila zapostavljena) u svoje ruke.

Uhvatila me za ruku (ko teta klinca u vrtiću) i odvela do kauča.

Namjeravao sam sjesti, ali nije mi dala. (Sjesti, da se razumijemo.)
(Šta, koju kur...)

Kleknula je na pod ispred mene.
(Aaa, to je to. Stari moj, ovaj dan ćeš dugo pamtiti.)

Prvo je rukama samo mazila "bolnu" točku s vanjske strane traperica.
Onda je počela otkopčavati zip.
Polako. Jako polako.
(Alaj ti vera, gospodična, pa vi znate svoj posao.)

Izvadila je mrcinu van.
(Ma nije stvar u veličini.)
Lagano je gladila stranice. (NE stranice knjige.)

(3.5cm od vrha u smjeru kazaljke na satu, pa 3cm od vrha u obrnutom smjeru, po njemačkom DIN standardu iz 1988. godine)

I onda je krenula ustima prema entitetu.
Pritom me gledajući prema gore u oči.
Znao sam da će biti jebeno. Jebeno dobro.

(Joj, da mi je sad pivo u ruci.)

• • • • •

U moje vrijeme (dobro, i ovo je moje vrijeme, ali onda je bilo više moje jer sam bio mlad i fino nabaždaren na žene) nije bilo Interneta, a u knjigama se nije moglo naći sve, filmovi nisu bili ovako slobodni, neke su informacije bile tajna.

O seksu nismo mogli učiti iz švedskih pornica loše VHS "kvalitete" jer su filmovi iz videoteka bili toliko puta gledani da su 90% ekrana uzimale sive linije i šum.

Nisi mogao izgluglati preko 3 ključne riječi sve što se o seksu zna.
Nisi imao te časopise koji detaljno objasnjavaju ženske erogene zone (i onu jednu mušku).

Imao si praksu.
Samo to.

I bilo je dobro.
Super.

A ovo danas.
Grozno.
Užasno grozno.

Sad klinac pogleda tri filma skinuta preko brze veze i odmah je stručnjak.
Pročitaš 20ak rečenica s tri Internet stranice i dobijas crni pojas najjačeg jebača kojeg je svijet vidio.

Da ne bi.
Malo sutra.

Jes da to tamo na ekranu fino izgleda i super je i zanimljivo sve to.
Ali na žalost stvarnost je sasvim drugačija.

Recimo ne možeš ti zguza "mjeriti dubinu" a da se ni muha ne čuje.
(No, znam, znam, ali to su ekstremne (čitaj: nerealne) situacije.)

(Lošeg li primjera.)

I šta onda imamo?
Imamo to da se današnje generacije uče iz takvih izvora.
Nerealnih izvora.

Jedni kopiraju druge, prije toga su drugi prekopirali od trećih i tako dalje.
Original se izgubio, pitanje je da li je ikada postojao.

Sve se nešto kopira vamo tamo.

Nitko sam ne dolazi do nečeg.
Nitko nije originalan.
A praksa ne služi ničemu.

Copy&paste.
"Kopiraj zalijepi" kaže u prijevodu.
Original je puno bolji.

Ovo je jedna velika copy&paste generacija.

• • • • •

Zaustavljam se.
Usporavam je.
Ne smijem naglo.
Da mi ne ostanu gore zubi.

Toliko se zanijela da je zaboravila na mene.

Lupkam je po ramenu onako kao u crtiću.

(Halo, Houston, da li se čujemo?)

Tunel se počinje polako udaljavati od vlaka.

OK. Sad je već na bezopasnoj udaljenosti.

Gleda me neprirodno raširenih zjenica.
Veliki upitnik titra joj iznad glave.
Usta su joj još uvijek otvorena ko u bolida.

Strpljivo čekam.

- Što se dogodilo?

- Ma zaboravi.

(Ko mafijaš. Izraz ima 100 značenja, neka malo pati.)

- Da li sam ja nešto krivo...

- Ma nisi ti kriva.

(Što kod nje znači upravo obrnuto.)

- Ja nisam ništa krivo...

- Reci mi onda zašto...

- Da te pitam: jesi li ikada nekome ovo radila?

- Pa... Ja...

(Ama priznaj i basta!)

- Nisi, zar ne?

- ... Nisam, ali...

- A gdje si "naučila" ovu "tehniku"?

- Ja... Pa... Buraz ima neke porniće na kompu...

(Pa normalno da ima, to ide u kompletu s pimpekom među nogama.)

- To ti se uopće tako ne radi, poslije ću ti objasnit. (Sad imamo nekog posla.)

- Aha.

(Da, da, seko, Zemlja nije ravna ploča.)

- Sad mi još samo reci da si nevina.

(Ovdje sam držao palčeve. Kako je počelo...)

- E to nisam.

- E onda imaš sreće. Ajmo mi u moju sobu.

- A šta ćemo tamo?

- A šta ja znam. Čitat ćemo knjige.

• • • • •

Moram priznati da tu večer nismo pročitali ni jednu jedinu knjigu.
A ni slijedećih dana.

Usput je s minus peticom položila tečaj onoga što je pokušala naučiti iz pornića.

A ja sam svejedno još više mrzio šetnjice.