Skip to main content

State of the art

Nekoć davno postojala je šumica u kojoj su živjela mala plava bića koja su se zvala Štrumfovi...

Ček, krivo.

Nekoć davno postojala je jedna planeta na kojem su živjeli stanovnici koju su se zvali Blufonci...

I to je krivo.

Dakle, nekoć davno kad još nije bilo Windowsa i drugih šarenih operacijskih sustava postojali su pravi mali strojevi koji su se zvali "kompjutori".

Kad je na PCju još vladala komandna linija i eventualno spora monokromatska grafika ta računala su pogonila programe, da ne belivaš.

To su velikom većinom bile igre kojih je tada bilo puno više, ali važnije je to da su bile totalno i neupitno igrive. Imale su dušu, koju današnje igre gotovo nemaju.

Programiranje se svodilo na BASIC i, kasnije, neke programerskije jezike, a software kakav danas koristimo tada je još u pelenama bio.

• • • • •

Programeri (tj. koderi) su tada svoje vještine kovali radeći demoe i introe, prave majstorije koje su do jaja iskorištavale moći procesora.

Programiralo se u assembleru (!) jer ništa drugo nije bilo dovoljno brzo i fleksibilno da se postigne cilj.

Cilj je bio napraviti jebene efekte od kojih zastaje dah, koristeći trikove i finte da bi se sve to okretalo na tada sporim procesorima i hardveru koji je za današnje standarde smiješan.

To je bilo vrijeme vladavine računala raznih imena - kod nas su najzastupljeniji bili Commodore, Spectrum, Atari, Amiga, Amstrad.

Znači imaš neke finte koje se vrte na ekranu, efektne real-time animacije, a u pozadini svira mjuza. I pitaš se kako je to napravljeno na tom sitnom hardveru.

Plus postojalo je nešto što se zvalo scena, velika zajednica kodera, grafičara, muzičara te drugih majstora organiziranih u grupe, koje su se međusobno znale.

Stuff se razmjenjivao poštom, na disketama, ma koji Internet, Internet je još bio u pelenama, koaksijalni kabel između dva faksa. (O Fidonetu nekom drugom prilikom.)

Grupe su održavala okupljanja (copy partyji i, kasnije, konferencije) na kojima su se prezentirali uratci ili su se održavala natjecanja tko je bolji majstor programiranja, grafike i zvuka.

Većina toga stuffa danas se može naći na nekim webovima, tipa Back To Roots, Scene.org i sličnih, a nedavno sam spomenuo Demoscene.tv koji prebacuje demo uratke u web video.)

No, stvari koje su se radile na ovim prostorima nikad nisu bile fino indeksirane na nekom webu.

Bilo je nekih pokušaja da se složi ovaj ili onaj katalog, ali tek odnedavno je izronio jedan sajt koji ozbiljno prikuplja software koji se napravio unutar granica tadašnjeg Yuge.

Adresa je za današnje standarde vrlo komplicirana: http://retrospec.sgn.net/users/tomcat/yu/index.php (skraćeno http://skrati.net/compyu). Dizajn je za sad ok, ali valjda će to uskoro odletit na vlastitu domenu.

Stvari su podijeljene na sekcije, tj. različite platforme: C64, ZX Spectrum, Orao, Amiga, Atari, Galaksija, Amstrad CPC...

Pa eto, možete na jednom mjestu prolistati domaći software koji je tada bio u rangu najjaćeg softvera tog vremena, kada se iz hardvera izvlačilo 101% (a ne ovo danas, da sad ne počnem opet).

Većinom su demo i intro stvari, ali nađe se i poneka igra, časopis na disketi i ostali bonbončići.

• • • • •

A ako ste slučajno u posjedu nekog uratka koji se ne nalazi na stranicama, slobodno kontaktirajte autora stranice preko "Contact" linka na popratnom forumu, ili pošaljite meni pa ću mu ja spičiti na mejl.

Te stvari danas možete pokrenuti preko emulatora, napisani su za skoro sve tadašnje kompove, pogledajte spisak ovdje.

PS. PC Sux! :)

1
Komentari

Kao skromni član tada strašno aktivne Amiga scene (grafičar, jer sam u assembleru bio truba :) mogu samo reći da se slažem s Lionm: trava je nekad bila zbilja zelenija. Igre i demoi su bili zakon, nekako nam se u sve živo dalo zaviriti "ispod haube" da vidimo kako to radi...
A za vidjeti nove stvari trebalo je ući u snail-mail konverzaciju s nekim Nijemcima, Fincima, Švedima, pa se mijenjati i slati diskete preko pošte! Ili biti s ruljom na nekom copy-party-u, preteči LAN partya koji su, izgleda, isto nestali. BBS-ovi su radili sporo, a drugih načina nisam znao.
Ne znam da li su vremena otišla u k.... ili mi.

2

Slale su se diskete? jabate ja sam bio pre skrt da bi dao nekome svoju disketu, znao sam ih poimence svaku, skenirao i trazio bad sectore, znao koliko smijem snimiti na koju da mi ne corrupta fajlu... uvijek imao naljepnicu-dvije viska, prije nego sto bi nalijepio novu naljepnicu staru bi pomno skinuo. U kutiji za diskete bile su poslagane po proizvodjacu i pouzdanosti: prvo zlatne verbatimice, pa basf, 3m, a poslje njih one NoName koje smo dobivali sa krvlju kupljenim hardverom :O ah, kakva scena i slanje disketa? my precious!

3

Vidjeti novi demo od Fairlighta, Melona ili Lemona odmah nakon velikih copy partya u inozemstvu na kojima su imali premijeru je bilo nešto.
A i ti zapadnjaci su bili stalno u potrazi za novim članstvom, pa im ti nakon nekog vremena i dopisivanja kažeš kako bi ti bio njihov član u podružnici u Hrvatskoj :D. Oni mogu fino napisati u creditsima (lista duga kao odjava hoolywoodskog epskog spektakla :) kako im članstvo raste, who f...s the rest. Zauzvrat dobiješ disketa s demoima koliko te volja.
A i diskete... MIslim da još imam negdje dvije kutije s preko 100 disketa, upitne uporabljivosti. :)

Dodaj komentar
Ime:
e-mail:
WWW:
Izračunaj: 10 + 7
Komentar: