Kako sam postao urednik

Polako smo čistili Alpe od mutiranih gmazova.

Tih nusprodukata genetskih pokusa se nakotilo ko kompjutorskih virusa nekad davno u 21. stoljeću.

Meni su, kao najiskusnijem, dali najgori teren tako da sam nabijao na samom vrhu planine, tamo gdje su beštije već opako evoluirale zbog radijacije.

Svejedno je meni, majstoru na laserskoj puški, ovo bilo kao lagani nedjeljni izlet u prirodu.

Prelako. Moram se slijedeći put sjetiti povećati težinu nivoa kad uđem u igru.

I taman kad sam fajruntirao posljednju skupinu smrdljivih rugoba zazvonio mi je alarm s lijeve strane.

• • • • •

Šta je tu je, kažem ja "Pauziraj" skidajući kacigu za prividnu stvarnost. Dignem se s kreveta i napravim par koraka po sobi, čisto da budilica shvati da sam budan i da prestane srat.

Čitao sam da su nekad postojale budilice koje si jednostavno lansirao kroz prozor i nastavio spavati. Stara dobra vremena.

Tada se sjetim da sam sinoć za prije buđenja naručio "3 žene na pustom otoku i ja", a ne ovu "Mutanti napadaju verzija 82.0".

Eh, što se može. To je ugrađeno u software tako da mislimo da još uvijek postoje bugovi u ovom savršenom svijetu.

Konačno se nekako dovučem do 3D-ogledala i počnem se diviti svojem liku i djelu, obavezan ritual dizanja ega posle buđenja.

Hm. Ova tromjesečna brada već upada u oči. Moram nešto poduzeti glede toga.

I baš kad sam provjeravao konzolu u kupaonici i pogađao koja tipka je za brijanje (gornje) u sobu mi uđe žena:

- Ej, debeli, dođi da vidiš nešto na holo-TVu!

- Ma daj, ima li nešto bolje od ovog prizora?

Pri tome sam, još uvijek totalno gol, napravio bokovima onaj "nabijem te" potez.

Slatko se nasmijala, rekla je "Dolazi dolje" i otišla iz sobe.

To je bilo vrlo čudno jer nikad do sad nije tako odbila ovako sročenu invitaciju. Uvijek je na takav majstorski izazov reagirala skakanjem na mene poput podivljalog... Kako su se ono zvale one dlakave životinje koje ne postoje već sto godina? Ah, da, ...poput podivljalog lava.

Ajd dobro, navučem ja neku odjeću i siđem u prizemlje.

• • • • •

Sjedila je ispred TVa i gledala ekskluzivne vijesti na netu.

A vijesti su zaista bile the vijesti.

Ostvaren je Prvi kontakt. Ispred sjedišta Ujedinjene Zemlje spustili se vanzemljani. Bez najave, onako prirodno i polako u stilu "Dobar dan, kako ste, wasup?".

Ma nisu nešto, slični su nama, samo što su manji, totalno blijedi i mršavi.

Ali neće dugo ako ih ponude kobasicama i pivom.

Kamera je baš snimala jednu grupu tih bića kako izlazi s broda i odmah sjeda za javne terminale na trgu. Veselo su uhvatili konzole i počeli onlajnirati, čak ne koristeći 3D rekvizite.

- A sad blok reklama - rekla je virtualna seksi voditeljica.

- Gdje si krenuo? - pita me žena nakon što sam se digao i krenuo prema stepenicama.

- Idem se obrijat. Možda netko od njih zaluta ovamo, a ne možeš pred strani svijet ovako neobrijan.

- Bilo bi ti i vrijeme - poviče ona.

• • • • •

U kupaoni sam si dao vremena. Danas blokovi reklama traju po sat vremena, pa se stignem i tri puta obrijat.

A možda odem online i riješim jednu od one tri na pustom otoku.

Pritišćem tako ja te tipke, zaboravio sam već koja je za dlake na licu. Ne ide mi baš, ostao sam bez dlaka u nosu, dlaka pod pazuhima, dlaka na... jelda...

I iznenada uleti ona, sva uplakana.

Baci mi se u zagrljaj, a suze teku ko da su badava.

- Pa što je bilo feferončiću?

Tepam joj nadajući da će se smirit.

- Oni su...

- Što je bilo?

- Oni su... Oni su...

Polako, papričico. Sve će biti u redu.

- Nećeeee. Oni su... Oni su... Otišli...

- Pa neka su. Ako im smrdimo nek samo idu.

- Ali.. Ali... Odnijeli su...

- Koga? Političare? Pa i tako ih nitko više ne doživljava godinama.

- Ma ne... Odnijeli su cijeli...

- Pa šta ženo?

- Odnijeli su Internet!

- U pičku materinu.

• • • • •

Sami smo si krivi. Napravili smo jebene strojeve, sve povezali, sve stavili online. Kompovi pic-pic, nema potrebe za backupom, virusi odavno ne postoje, ništa se ne ruši. Pristupamo preko glupih terminala i ulazno-izlaznih uređajima i ne brine nas što su podaci "tamo negdje na serverima".

Znamo da su na sigurnom i da nema apsolutni nikakve šanse da se nešto izbriše.

Sve do sad.

Nema više neta, nema više vijesti, nema filmova, serija, pa čak i teksta kojeg rijetki čitaju.

Nema video blogova, nema ni mojeg omiljenog podcasta od prije više od stotinu godina, nema mreže, nema igara, nema ničega.

Nestale su i sve "Tri žene na pustom otoku".

Čak nam ni hardware ne može više poslužiti. Odavno više nema programera.

U kurcu smo. Svi. Kompletno.

• • • • •

Još je uvijek jecala kada sam je podigao i odveo do kreveta. Posjeo sam je na rub i rekao da legne i odmori malo.

- A kud ćeš ti?

- Idem na tavan po pisaću mašinu. Da, onu za koju mi sereš da sam pljunuo masne kredite na aukciji. Sad sve treba početi iznova. Pokrenut ću časopis. Želiš li mi biti sekretarica?