Priča koja slijedi nije tradicionalna božićna priča Lavljeg prdeža (2005, 2006, 2007) nego je ona koja je kao trebala doći s prvim snijegom. Taj se je već otopio, no znam da mi prisutno čitateljstvo ne zamjera u omanjem kašnjenju. Bolje ikad nego nikad.
A božićna slijedi za nekoliko dana s, nadajmo se, minimalnim zakašnjenjem. Ho, ho, ho!
• • • • •
- I sad misliš da si faca?
- Jok, ti si!
- Zajebavaš me?
- Ne, fakat mislim da si faca. Zamisli koliko se drugih komada u ovom trenutku nalazi u sličnoj nepogodi, a jedino si ti naišla na džentlmena koji te je oslobodio.
(Ubaci "komad" na pravo mjesto i možda uspije.)
- Misliš?
- Da, stvarno imaš sreće, beba.
- Oćemo još po jednu?
- Ja bi, ali ti voziš, remember?
- Ko ga jebe.
• • • • •
Nekada davno kad snijeg nije bio ova vodica koja nam se danas servira pod tim pojmom, kad je snijeg bio pravi snijeg, onaj zbog kojeg djeca par dana nisu išla u školu, a na poslu si imao izgovor i ako si kasnio nekoliko sati, izašao sam van iz kuće, na zrak, da zapalim jednu. Ne, nije to bilo tako davno da bih se morao skrivati pred domorocima prilikom konzumiranja nikotina, nego čisto ono malo svježeg zraka, malo ljutog duhana, a možda i iskoristim priliku da svoje ime vrućim mlazom upišem u snijeg. Takvi su potpisi tada trajali i po nekoliko dana, o da.
A vani snježna nepogoda. Zimske su službe tada tek polovično radile svoj posao tako da je jedva bilo mjesta da se dva vozila mimoiđu, a na cesti sol i šoder, nije bilo ovih modernih mješavina koje ne samo da iz snjega naprave piljevinu nego ono čovječe mogu dezintegrirati i pola kočije Djeda Mraza. Tako da su rijetki auti sporo prolazili cestom, a tek poneki je bio parkiran ispred kuća, sretan što ima malo očišćenog prostora za egzistenciju u parkirnom stanju. Divio sam se tim ljudima kako imaju volje svakih par sati izaći iz kuće i rasčistiti snijeg oko svojeg metalnog ljubimca, spremiti ga pic pic da krene u trenu, pa čak i brže ako nedajbože na vijestima narede evakuaciju naselja zbog možebitne invazije vanzemljana.
Snijeg je fino te krasno padao, ono morao sam zakloniti pljugu da je pahulje ne ugase. Već je bila pri kraju, još dva dima i vraćam se u jazbinu natrag za komp da ubijam i dalje vrijeme rušeći vlastite brzopotezne rekorde u Minesweeperu ili Tetrisu. (Tada ADSL nije bio defaultni inventar svake kuće.)
I taman kad sam bacio opušak i spremao se potpisom u snijegu označiti svoj teritorij iz blizine me zasula lavina psovki od koje sam neke prvi put čuo. Moje iznenađenje je bilo veće samim time što je iza njih stajao ženski glas u seksi varijanti, onaj poluprehlađeni s kojim pričaš ako nazoveš neki od gomile 060 brojeva čija je reklama na začelju "Mali oglasi" sekcije današnjih dnevnih časopisa. Da nije susjed opet stavio zvučnike na maksimum prilikom njegovog uobičajenog pregleda nove ponude u pornografskoj sekciji lokalne videoteke?
Ne, nije, uvjerio sam se kada sam locirao izvor tih grubih i pokvarenih riječi kakvih bi se posramio i ovaj pitomi blog.
Naime šta. Tri kuće dalje djevojče je jedno, tu nekako mojih godina, lupalo po volanu i ostaloj standardnoj auto-opremi malog kompaktnog automobila kakvi su tek danas u modi, dok su tada bili rijetki kao benzinske pumpe koje nemaju ove spodobe što ti agilno brišu stakla za par kuna svako ljeto. Po tragovima u bijelom pokrivaču jasno se vidjelo da je trebica u banani: pokušavala je pokrenuti auto, ali kotači su se vrtjeli u prazno. Ako ovako nastavi iskopat će uredan bazen za više osoba. Obogaćen tim informacijama lagano sam se odšetao do dame u nevolji.
- Trebate pomoć gospodična?
Upitao sam kroz poluotvoreno suvozačko staklo.
- Ne, hvala na pitanju.
- Ali dosta je da vam netko samo malo pogurne.
- Ne treba, sad ću ja, nije mi prvi put.
Dobro, onda. Odmaknuo sam se nekoliko koraka i ostavio je neka se još malo nauči. Uporno je pokušavala malo naprijed, malo natrag, ali nije išlo. Kako ni nakon nekoliko minuta nije izašla iz auta i objesila mi se oko vrata pa onako uplakana iscmizdrila nešto u stilu "Hrabri viteže, spasi me od ovog metalnog čudovišta i bit ćeš bogato nagrađen" prišao sam do haube, rekao joj da opali u rikverc i lagano zanjihao kolica, kao da su ljuljačka. Isplivala je na cestu u momentu, zakočila i ispustila onaj uzvik olakšavanja kad konačno punica i punac sjednu u auto i odu iz kuće nakon dugog nedjeljnog obiteljskog ručka. Prišao sam autu i bacio mamac.
- Ima tu kafić iza zavoja, parking je očišćen, vidimo se tamo.
Okrenuo sam se i krenuo na kavu, nisam ostao da čujem odgovor. Koji bi možda bio negativan, a to ne želim, jelda?
• • • • •
- Di si stari, šta ima?
- Pa evo, egzistira se.
- Štaš pit? Kavu?
- Kavu ili dvije. Ovisi. Slušaj, ako u roku od 5 minuta dođe ženskica i sjedne do mene donesi nam dvije s mlijekom, ako je ne bude onda samo dupli konjak.
(Treba utopiti neuspjeh u vatrenoj vodi. Eventualno, jer mislim da mala neće propustiti veliku šansu koju sam joj dao.)
- Nemaš beda, stari, snimam te ko Nikon kamera.
Uto eto nje. Nisam ju detektirao smjesta, o ne. Nezainteresirano sam pregledavao dnevnu štampu. Gle, još su jednog političara uhvatili u laži. Tko bi mu reko?
Istresla je snijeg i sjela kraj mene.
U nanosekundi nam je konobar donio kave i prigodne čokoladice. To su ti dani krajem godine kad ti svi nešto daju kao badava.
- Kako si znao da ću kavu?
- Ako iznad volana imaš crveni Maribor onda pušiš. A ako pušiš onda valjda i kavu piješ.
- A kako si znao da ću doć?
- Nisam. Ali ja pijem puno kave pa bi popio duplo. (Dupli konjak, ofkors.)
- Dobro. Ja sam ...
(Sad ovdje sjedi onaj uvodni blabla - kako se zoveš, di radiš, di živiš, ko te šiša itd. Dosadan dio, ali nužna tradicija koja služi za zagrijavanje.)
(Nastavljamo u revijalnom tonu kada smo izmijenili te esencijalne informacije i kad je već bila spremna za the pitanje.)
- Dobro, pa ko te danas tako razjebao?
- Pa auto.
- Auto sigurno nije jer si bjesnila kao čopor divljih pasa koji nije jeo tjedan dana. Auto je bio točka na i, sjebalo te nešto prije toga.
- Ako baš želiš znati bila sam ko sestre kad me je ovaj moj nazvao i rekao da me je prevario. Spavao je s nekom kurvetinom koju je pijan pokupio jučer na fešti. Koja kretenčina! A potrošila sam na njega pet mjeseci, ono znala sam kakav je bio prije i rekao je da će se promijeniti i napričao mi razne bajke. Koja sam ja budala!
Sad su se već primjećivale suze. Slomljeno srce pomiješano sa samobijesom. Paklena kombinacija žene.
Kave su odavno bile popijene:
- Oš nešto žešće? Trebaš nešto da te ugrije, a kava nema šusa.
- Paaaa, daj nešto dobro.
- Konobar, daj dve trave. Onu domaću, koju si donio s mora, da nam nisi slučajno servirao kemiju!
• • • • •
- I šta sad, nadaš se seksu?
Pitanje mi je bilo postavljeno odjednom, vrlo iznenada te dosta neočekivano.
Ispred nas je bila boca Travarice, pepeljara puna, a njeno kokodakanje o bivšim vezama i muškim svinjama dominiralo je prostorijom.
Konobar mi je već lagano neverbalizirao "Gdje se ova gasi?" rukama.
Dvije i pol čašice rakije odvezale su joj jezik koji je samo čekao slobodu da se razveže koliko je dug i širok. Puta 100.
Pričala je uz povremenu psovku neprestano, ono kao da sekretarici izbacuje scenarij za neku od onih babskih sapunica.
Na njoj se počeo primjećivati umor, bilo joj je vruće, ali bila je nezaustavljiva.
A ja sam, privremeno pretvoren u psihologa morao slušati njene rapsodije. Jao, kako sam neoprezan i naivan bio. Više ne guram aute ni za lovu.
I onda iznenada to pitanje o seksu.
Ostao sam dakle zabezeknut skoro sekundu. Koja glumica!
Zavalio sam se u stolicu, zapalio cigaretu i nastavio buljiti u sat iza nje na zidu. Kazaljke se sada više nisu vukle kao da minuta traje jedan sat.
Bio sam uhvaćen.
• • • • •
Šutjela je i ona.
Šutjeli smo tako neko vrijeme.
Ono, da su za susjednim stolom bili suci iz Guinnesove knjige rekorda sad bi mogli počet računat novi rekord.
Ali ne. Jer ona je prekinula:
- Dobar ti je bio plan, ali si zasrao negdje na polovici. Nemaš stila. I ne nudi više travaricu, bar meni se to piće gadi. Ajd, budi mi dobar.
Ustala je, obukla kaput i krenula prema vratima gostionice.
Sad bi mogo naručit jedan konjak.
Ali neću.
Dat ću joj još jednu šansu.
Idemo na sve ili ništa.
Dostigao sam je kad je već sjela u auto. Pokucao sam po suvozačevom staklu. Otvorila je prozor:
- Ja sam ti svoje rekla.
Mirno sam otvorio vrata, sjeo do nje i hladno rekao:
- Nije da se nadam nego sam siguran da ću ga imat.
Zabezeknuto lice ipak se pretvorilo u smiješak, uz komentar:
- Ipak imaš stila. Reci gdje da vozim.
Sise (priče)
Komentara: 18
Tweet
sve to sanja...
RSS feed