Skoro mjesec dana bez posta. Znam, znam, neoprostivo. Ali imam ispriku:
Naime, netko me je prijavio u Rehab Centar za odvikavanje od Interneta.
U blijedo doba noći došli su po mene. Izvadili su me iz kreveta gdje su baš počinjali topli snovi o komadima i ubacili me u kola hitne pomoći.
Pod kreštavom rotirkom odvezli su me u ustanovu na nepoznatoj lokaciji i smjestili u bijelu sobu sa mekanim zidovima.
Navukli su mi kimono bez rukava i zalupili vratima. Kako sam bio umoran zaspao sam bez problema, ali više nisam sanjao ni Jessicu, ni Angelinu, ni Megan.
Fuckers!
• • • • •
Slijedeći dan počeo je pravi tretman. Ispred mene stavili su nevjerojatnu konfiguraciju, over the top PC s Internetskom vezom prema kojoj je ADSL kao pišljivi modem od 2400 bauda s početka devedesetih.
A meni ruke vezane na leđima. Odmah sam htio tipkati nosom, ali konji su stavili tipkovnicu neosjetljivu na nos. Strava i užas.
Prolazili su dani. Ispred mene jebeni komp, otvoren preglednik, a ja ne mogu surfat.
Znojio sam se ko balavac na modnoj reviji, izbacivao sam zidarske psovke, vikao nebuloze poput root lozinki raznih operacijskih sustava, prijetio da ću ih spamat 200 na sat itd.
Ništa. Nisu me doživljavali.
Nakon nekog vremena smirio sam se. Počeo sam planirat bijeg. Kako prijeći vatrozide, kako iskoristit rupe u sustavu, kako...
Nije išlo. Na sve su mislili.
Odustao sam. Smirio sam se. Morao sam: snimali su me kamerom. (Nadam se da nisam na YouTubeu.)
Počeo sam simulirati. Valjda će proći. ("Internet je za papke!" i slično.)
Naravno da nije prolazilo. Istrenirana ekipa, odmah skuže zabušante.
• • • • •
A onda mi se osmjehnula sreća: upraviteljica (seksi ženskica ofskroz, ulovila je tu poziciju prije par dana, jer je bivši upravitelj dao otkaz iz neobjašnjivih razloga.)
Pozvala me u svoju kancelariju i tražila da joj podesim i objasnim Twitter. To je sad kao in, svi nešto twitaju, pa zašto nebi i ona.
Nije mi dala tipkati, morao sam joj pričat što da stisne.
Ma znate ono: pritisni ovdje desnu tipku na mišu, pa odaberi ovo, neeee ovo nego slijedeću opciju, sad vrati natrag, pa upiši ovo, pa stisni razmaknicu, da - to je ona najveća tipka, i tako dalje.
Nakon par dana već smo bili na ti. Surfala je kao velika, a surfao sam i ja. Po njenim stranicama, u svojim nepoćudnim mislima.
Tako me odviknula od neta, svaka joj dala.
Izliječen sam. Hura!
• • • • •
Šarmirao sam je, pa je dozvolila da stavim postere u svoju sobu. Chuck Norris na vratima, a komadi po zidovima.
Već sam se bio udomaćio. Ujutro tjelovježba, popodne misaona vježba: misliti na nju. Popodne sam bio učinkovitiji.
Skoro sam bio tužan kad sam prilikom slijedećeg nastupa pred komisijom dobio zeleno svijetlo za prijevremeni odlazak s rehabilitacije.
Pustili su me uvjetno, na godinu dana, samo moram uvijek biti spreman otići offline. Kao eto sad.
(ode van zapalit cigaretu i odradit 100 sklekova i 50 trbušnjaka)
...
Evo me natrag. Di smo stali? Aha, na svršetku.
Dakle, vratio sam se i sad namjeravam nadoknaditi propušteno tj. puno više pisati.
S nadom da me opet odvedu. Upraviteljica možda treba i upute za Facebook.
Jedva čekam.
PS. Danas opet kiša. Vas nekoliko koji niste glasali za vrućinu u anketi (vidi sliku) imate u neku ruku pravo. Loša sezona.
Do čitanja,
Oporavljenik
Blog
Komentara: 5
Tweet
RSS feed