Ona

Druge su bile ljepše, zanimljivije i privlačnije od moje.
Sve do jedne.

Promatrao sam ih.
Najčešće s terase nekog kafića u centru grada.
Sve su bile nasmješene, vedre, pune života.
Drugačije. Bolje. Okretnije.

A moja?
Moja je bila prenormalna, predobra, užasno dosadna.

"Izgubljena" je prava riječ.

Ma bile su izgubljene i druge.

Ali moja je bila izgubljenija od ostalih.

Od mnogih napuštena, od mnogih ismijana, od mnogih ignorirana.

Ali bila je Moja.
Jedina prava.

Moja izgubljena generacija.

• • • • •

Uvijek smo bili neki pokusni miševi.
Eksperimentirali su na nama nastavnici i psiholozi.

Nisi mogao uzeti knjige od susjeda godinu dana starijeg od tebe.
Morao si kupiti nove.

Na nama su isprobavali neke nove sustave.
Imali smo neke nove predmete.
Neke druge dirigente.

I moram priznati da je nisam volio.
Htio sam biti pripadnik neke druge, mlađe ili starije.
Vidio sam da se njima događaju neke bolje stvari.
Stvari koje su se trebale događati meni.
Najbolje stvari su se događale onim drugima.

Htio sam ne biti rođen kad sam bio rođen.
Htio sam biti rođen par godina kasnije.
Ili ranije.

• • • • •

Da mogu sad bih ošamario onog sebe.
Jer sam bio u krivu.
U debelom krivu.

S godinama sam je sve više zavolio.
S godinama je postala sve bolja.

Sto nije istina.
Uvijek je bila takva.
Samo je nosila maske.

Uvijek je bila najbolja.

I ne bih je dao za bilo koju drugu.
Ma ni za deset drugih.

Nikad.

A ima nekih tako textova...kao ovaj, recimo, na koji , jednostavno, nemaš što reći, koliko su dobri.

Srećom moja generacija nije takva.

Ma ne valja mi ova prica, bolja je bila ona sa zemskom