Izjurio sam van, na hladnoću, u nadi da će vjetar spriječiti rađanje unutarnjeg bijesa koji obično slijedi nakon ovakvog tretmana.
Snijega je ostalo još malo, ali je zato vjetar puhao kao da mora ispunit nekakvu kvotu prije ponoći.
Tako da mi se tlak nije digao, no onda sam shvatio da sam u brzini zaboravio uzet jaknu, pa mi se ipak digao. Tlak naime.
I što sad? Vratit se po đeket ne mogu, bilo bi to gaženje nepisanog međuspolnog protokola, a ne mogu ni ovdje stajati jer uhvatit ću kašalj, a onda se mogu fakat pozdraviti sa mogućnošću da večer epilogiziram seksom.
A onda u daljini začujem muziku koja je dopirala iz tradicionalne psihološke ordinacije za muškarce.
Pa krenem prema toj birtiji onako planski, nakon čašice prirodnog otrova moći ću objektivno razmisliti o novonastaloj situaciji.
• • • • •
Čim sam sjeo na najudaljeniju poziciju, daleko od šanka i dosta glasne klijentele upućen mi je smješak od strane moje omiljene prodavačice pića.
Za dvije sekunde materijalizirala se kraj mene jer i ja sam ipak njen najomiljeniji gost.
- Di si mačak?
- Mmm.
- Što ti tako rano?
- Ma bolje da ne znaš.
- Pivo?
- Ma jok, daj jednu ljutu.
- Do toga je došlo?
- Dogodi se i velikim jebačima.
• • • • •
Promatrao sam pomalo prljav stol kroz transparenciju sekundarne travarice kad je došla i sjela do mene.
Zbunjeno sam je pogledao, a ona mi je pogledom pokazala prema šanku.
Spomenuta nadobudna omladina već je bila otišla u potrazi za slijedećom destinacijom sa malo dužim radnim vremenom gdje će opet na šanku pričati lovačke priče, dok će se njihova potencijalna lovina dosađivati na obližnjem plesnom podiju.
Klasika.
- Jel' se tebi to žuri da zatvoriš?
- Ne, imam još pola sata, nije problem.
I prošlo pet minuta tijekom kojih me je povremeno upitno pogledavala nadajući se iz ne znam kojih razloga da ću joj povjeriti svoj najnoviji problem. Da nebi.
A onda mi je pukao film i odlučio sam joj sve reći. Ipak ona radi u bircu, pa kome ću ispričati stvar ako ne njoj?
- Okej, pazi što mi se desilo malo prije...
• • • • •
- Znaš li ti koji je danas dan?
Ispočetka sam bio zbunjen i gledao je u nevjerici, a kako i nakon nekoliko sekundi nije skidala osuđujući pogled s mene, počeo sam se osjećati ko pas kojeg su uhvatili u kokošinjcu.
S živom piletinom u njušci, naravno.
- Znaš li ti koji je danas dan?
Pitanje je ponovljeno, a ja sam sad već ubrzano radio na njegovom rješenju. Prevrtao sam datume rođenja poznatih pisaca, pjevača i glumaca. Nije išlo. Datumi poznatih događaja u rimskom carstvu? Spuštanje na Mjesec ili tako neki događaj svemirskih razmjera? Eh, trebao sam bolje paziti u školi.
- Danas je dan kada ti prvi put nisam odgovorio na to pitanje?
- Ajd ne seri nego se sjeti.
A možda je neki lokalni događaj? Nije možda nego je fakat. I to valjda onaj, the događaj. 101% da jest. Samo koliko, uopće nemam pojma. Deset mjeseci? Godinu dana? Fak.
Znam! Treba to reći brzo, bez konretne brojke, spominjanja vremenskog intervala, i zbuniti je i reći nešto krasno i onda će biti sretna, pa idemo u krevet.
Digao sam se, opkolio je svojim prirodno snažnim rukama i rekao joj:
- Zar je već toliko prošlo? Čestitke, srce, na tome što si toliko sa mnom izdržala. Nisam ti ništa kupio jer se jednostavno nisam mogao odlučiti što. Ali za još toliko dobit ćeš duplo...
Odgurnula me od sebe ko da sam radioaktivan:
- Koji si ti majmun! Kakvo hodanje čovječe, pa ti nemaš pojma da mi je danas rođendan!
- Ali...
- Nema ali, marš van!
- Ali...
- Ja sam svoje rekla!
• • • • •
...i onda sam izletio van i došao ovdje da mirno razmislim o situaciji. Posebno o tome zašto sam joj dozvolio da me izbaci iz mojeg stana.
- Au, bed.
- Ma smirit će se ona.
- Jasno je da će se smirit, ali kad? Trebat će joj par dana, a ja imam svoje potrebe, ako kužiš što ti hoću reći.
- Sredit ćeš ti to nekako.
- Probat ću. Nego odo ja, možda je još nađem pa da odmah krenem peglati siguraciju.
• • • • •
Vani je na mene netko vikao, ali se zbog silnog vjetra nisam obazirao.
Kad sam stigao na vrh stepenica već sam imao spreman esej kako datumi ne znače ništa, bitna je ljudskost i toplina između dvoje ljudi i te finte.
Ali stan je bio prazan.
Ma, otišla je kući statirati uz telefon čekajući da je nazovem.
Oću, naravno. Preksutra.
Da vidimo imam li kakav prigodan film da se opustim od svega ovoga.
Aha, tu je: Umri muški. Savršeno.
• • • • •
Ali nakon iks minuta u film, kad sam taman zaboravio na svoj današnji propust u skupljanju detalja koje žene vole zazvonilo je zvono na ulazu u moju mužjačku gajbu.
Već se je opametila! Sve sam bolji i bolji.
I otvorim vrata, a kad tamo - psihoterapeut.
What the...
- Nisi me čuo kad sam ti vikala. Evo, zaboravio si novčanik u bircu.
- Super, tenks. Jesi ubacila svoj broj telefona unutra?
(Ma nisam ono ja takav, ali za svaki slučaj...)
- Kako da ne, uključujući i listu poza koje volim.
- Dobro, ajd čujemo se...
I spremam se zatvorit vrata.
- Ček, jel mogu kod tebe na WC. Žurila sam se za tobom misleći te stići pa nisam stigla na...
- Može, evo ona vrata desno.
Zatvorio sam ulazna vrata i buljio u TV na kojem je bila zamrznuta slika majstora Brucea koji će se uskoro strmoglaviti na opaku bandu.
Samo da ova ode pa da sjednem i uživam u ostatku večeri.
A onda je zazvonilo na vratima.
Nije valjda! Nije valjda!
Pogledam kroz špijunku: da, jest, situacija ko u filmu.
Cura želi ući, a u stanu ti neki drugi komad. Koji se tu slučajno našao.
Adrenalin do jaja.
Kad gledaš tu stvar na filmu, nekako ti žao lika, ali situacija na ekranu je ipak komična.
Ali kad doživiš to fakat ti je žao sebe samog.
Najebao sam totalno.
Očita reakcija bila bi izjuriti iz stana i pobjeći u nepoznatom smjeru. (Prethodno uzeti jaknu.)
Ali nisam reagirao tako nego starom dobrom isprobanom metodom:
Sjedni i ništa ne diraj. I nadaj se da će se situacija srediti sama od sebe.
Izvana se čulo šuškanje ključa u bravu (sjetila se da može ulaziti kad želi jer ima ključ koji sam joj dao da sredim situaciju nakon što sam njenoj mami rekao da su joj kolači ko iz dućana) i vrata su se otvorila.
Ja sam još uvijek buljio u pauziranu sliku i slučajno izgledao da se ljutim.
Došla je do mene i uhvatila me odostraga oko vrata i navila onu spiku u stilu "sori, zaboravila sam da te ne diraju rođendani, bila sam ljuta zbog blabla..." i puse po vratu i to.
Bilo bi to savršeno da nisam bio svjestan uljeza.
Postala je svjesna i ona kad se začulo pušanje vode u kupaoni.
Okrenula se i stala buljiti u vrata.
Koja su se uskoro otvorila.
Nisam mogao gledati tu scenu. Iako sam bio okrenut leđima još sam zatvorio oči samo da što više izbjegnem njihove poglede mržnje i prijezira.
Ali, začudo, iza mene nisu odjeknule salve epiteta, pogrdne riječi kojima se obično opisuju ulične djelatnice i njima srodni pojmovi.
Bilo je obična razmjena riječi kakve nedeljno popodne u šetnji razmijeniš s poznanicima koje sretneš u parku (pretpostavljam, jer nisam šetač):
- Hej.
- Hej, odakle ti tu?
- Tupan zaboravio novčanik.
- Nisi trebala, nek ga traži.
Nevjerojatno! Stvarno nevjerojatno. Digao sam se i pogledao ih. Pokvareno su mi se smijale.
- Mislio si da ću te odjebati jer sam te našla s drugom curom u stanu, jelda senilac jedan?
- Ko, ja?
- Baš si sladak kad misliš da si satjeran u kut. Ali okej si. Uostalom, moja cimerica ima dečka.
- Tvoja cimerica?
- Da, ona cimerica koje nikad nema kad smo kod mene.
• • • • •
Cimerica je otišla, a ja sam krenuo na nju da joj višekratno čestitam rođendan.
Nom ipak sam trebao napraviti nešto prije toga:
- Odi oprat zube, smrdiš po rakiji.
Sise (priče)
Komentara: 8
RSS feed